vukovarski som

subota, 22.09.2007.

Bože mi prosti - kao da sam se udala za ovu državu!

Jedan dan vidim sve prekrasno, opraštam i najveće gluposti ili
ih ne vidim, ili ih opravdavam . ma kako one bile očite -
a drugi dan se pretvaram u zmaja, sve mi smeta, pitam se -
kao nova mlada nakon prve bračne svađe:
Što mi je bilo? Gdje mi je bila pamet kada sam od svih muškaraca
na svijetu odabrala baš ovog - ovakvog kakav je???

Tako i ja.
Pogotovo ja.
Savjest + nedostatak gubitka kratkoročne i dugoročne memorije su
stvarno gadna kombinacija.

Jer - za razliku od naše djece - koja baš i nisu u poziciji da biraju
roditelje - nego onako:
Rode ih - pa kakvi su takvi. Drugih nema ( osim velikom nesrećom )
- pa snalazi se kako znaš - mi smo, za naše dobro i za dobro naše
djece odabrali i državu:
I to po zakonu: Da bi birali državu na izborima ( to je kao kod svećenika
ili matičara) - moraš biti punoljetan i moraš svojom voljom reći hoću baš
njega/nju.
Muža ili državu.
Da samo to - hajde još nekako, ali mi smo se i te kako borili za nju,
dajemo joj novce, da dajemo - uzima i sama jer smo joj dali takvu punomoć
- a ona nama tek tu i tamo nešto sitnog ostavi, pa još i prigovara
i zvoca kako ga trošimo.
A kda treba djeci kupiti cipele, knjige, srediti škole - povuci i potegni.
Te nema se novaca, te skupo je, te kupi već rabljeno, pa dotjeruj, te ne mora
dijete nositi neku marku, te ovo te ono - svašta nešto -
a onda ja pročitam novine i poludim - onako instant - ne stignem ni zakuhati -
kao kad se ujutro probudim, pa kasnim, pa instant kava Anamarija
( Nessica mi preskupa) - čak je i bolja ako ne pustiš vodu kuhati - nego kada je
samo vruća.

Članak prvi:

Večernji list

Studenti koji studiraju u Vukovaru u potrazi za slobodnim sobama
S prošlogodišnjim osnivanjem i početkom rada vukovarskog Veleučilišta
Lavoslava Ružičke rujan je i u Vukovaru postao mjesto gdje se traži soba
ili krevet za smještaj studenata, koji dolaze iz cijele Hrvatske. Tako se oglasi
za slobodne sobe i stanove mogu pronaći po novinama, čuti na oglasima na
lokalnim radiostanicama, ali i pročitati po raznim oglasnim mjestima širom grada.

Koliko smo se proteklih dana raspitali po gradu, cijena je jednoga kreveta
u stanu 500 - 600 kuna naviše, dok oni koji se odluče iznajmiti stan za
studentske potrebe mjesečno moraju izdvojiti i više. Ovim cijenama treba
dodati i iznose režija, struja, voda i slično, koje su studenti također dužni
platiti. U isto vrijeme, studenti koji studiraju u Vukovaru vrlo često su
nas upozoravali na uvjete u kojima žive, kao i zahtjevima stanodavaca.

- Gledajući uopćeno mogu reći da sam relativno zadovoljan uvjetima u
kojima sam živio prošle godine. Bilo je čisto, toplo i nitko mi nije smetao
pri učenju. Problemi bi nastupali ako bi mi u posjet došao neki prijatelj,
rekao je S. S., student koji je prošlogodišnji smještaj upravo iz tih razloga
već zamijenio novim. Većina studenata s kojima smo razgovarali većinom
su zadovoljni smještajem, ali bi ipak stan ili sobe najradije zamijenili
organiziranim smještajem.

- Ne ide mi u glavu ako se netko odluči iznajmljivati stan ili sobu i redovito
mu se to plaća da svakoga mjeseca nešto novo izmisli. Prvoga mjeseca
bila je to buka, druga. Spomenuti razlozi, a prije svega strah od novih
pravila ponašanja, kao i sve više studenata, rezultirali su sve većim
zanimanjem za smještaj u hotelu Dunav.

- Ove smo godine za studente osigurali 30 mjesta u jednokrevetnim i
dvokrevetnim sobama. Zanimanje je golemo pa smo već prestali zaprimati
studentske molbe. Ovaj je kapacitet smještaja za studente maksimum
maksimuma trenutačno, rekao je Siniša Kukić, direktor hotela Dunav,
dodajući da su hotelske cijene i orijentir, prema kojem se vode i
ostali stanodavci u Vukovaru.

Smještaj u jednokrevetnoj hotelskoj sobi mjesečno stoji
850 kuna, dok je krevet u dvokrevetnoj sobi 650 kuna mjesečno.

Vukovarsko Veleučilište Lavoslava Ružičke nema niti web stranicu
ili je ja ne mogu pronaći, pa ne mogu pronaći niti koliko je studenata
upisalo fakultet ove školske godine, nema studenstsku menzu, nema
studenstski dom, nema studentsku knjižnicu, polikliniku, igrališta,
niti sto drugih stvari potrebnih za normalno studiranje -
da ne trošimo riječi na Bolonjski proces i slične fantazije -
ali ima devet fakulteta,
a neki su ispostave Splitskog ili Osiječkog veleučilišta.

Veleučilište u Vukovaru "Lavoslav Ružička"
studij ekonomije
studij prava
studij fizioterapije
Sveučilište u Splitu, Odjel za stručne studije
studij informatike
studij ekonomije
upravno-pravni studij
Sveučilište u Osijeku, dislocirani studiji u Vukovaru
studij ekonomije
studij prava
Visoka učiteljska škola- dislocirani studij Vukovar
Članak drugi:

http://www.vecernji.hr/newsroom/news/bih/2914641/index.do

Radovi na izgradnji kampusa Sveučilišta u Mostaru teku po planu i,
nakon četiri provedene kontrole Ministarstva prosvjete RH i Hrvatske banke
za obnovu i razvitak (HBOR), projekt je dobio pozitivna izvješća.

Prva faza
- Obnova i izgradnja našega kampusa teče u prvoj fazi koja će biti
gotova do konca 2008., kako je i predviđeno. U sklopu nje, planirano
je izgraditi nove zgrade za Građevinski i Fakultet filozofsko-humanističkih
znanosti te Visoku zdravstvenu školu.

Nadalje, plan je rekonstruirati odnosno obnoviti i opremiti zgrade
Akademije likovnih umjetnosti, Ekonomskoga, Medicinskoga, PMF-a, Pravnoga,
Agronomskoga i Fakulteta strojarstva i računarstva, Instituta za strojarstvo,
Rektorata, Studentskoga doma, Amfiteatra, te Kluba sveučilišnih djelatnika u
prijeratnoj zgradi Sveučilišne knjižnice - kazao nam je prof. dr. Ivo Čolak, dekan Građevinskoga fakulteta.

Dio je već dovršen, a cijeli projekt vrijedi 360 milijuna kuna.
Plaća ga Vlada Republike Hrvatske, u skladu sa sporazumom
Ministarstva znanosti, prosvjete i športa RH i Sveučilišta u Mostaru.

No, novac ne dolazi u Mostar, već sjeda izravno na račun hrvatske tvrtke kao
nositelja konzorcija izvođača, što je u skladu sa sporazumom, a na temelju
čega HBOR projekt može tretirati kao izvoz.

Studentski dom
- Ugovorom za drugu fazu predviđena je gradnja podzemne garaže ispod
vanjskih igrališta koji će, dijelom, biti preinačeni u sveučilišni trg.
Tu će niknuti i športska dvorana s restoranom i stanovima za gostujuće
profesore, potom Knjižnica, Visoka učiteljska škola, Rektorat i zgrada
zajedničkih službi s prostorijama Studentskoga zbora i studentske poliklinike.

Međutim, taj ugovor još nije potpisan, ali je načelno dogovoreno da se
papirologija uredi u sljedećoj godini, te da radovi za tu fazu krenu 2009.
i traju dvije godine - pojašnjava Čolak.

Studentski će dom biti obnovljen u prvoj fazi, ali je mjesto gradnje njegova
novog krila još nepoznato. U listopadu će svečano biti otvorena zgrada
Medicinskoga fakulteta na Bijelom Brijegu, kada će visoko izaslanstvo
iz Hrvatske položiti i temeljnu ploču za Visoku zdravstvenu školu.

op. autora:
Prijavilo se za upis više od dvije tisuće studenata, a ukupno Veleučilište ima
deset fakulteta.

Ima, naravno i web stranicu, ovi podaci su skinuti s nje.

Pa kako ne bi svaka normalna žena poludjela - pitam ja vas?

- 23:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 08.09.2007.

Ja imam problem: uvijek postavljam pitanja

U vijesniku, rubrika Tribine - članak pod nazivom "stid je božji dar"

http://www.vjesnik.hr/html/2007/09/08/Clanak.asp?r=sta&c=2

Volila bih da pročitate članak.
Možda ga vi shvatite. Ja baš nisam.

Uglavnom - netko je, potaknut proslavom dana pobjede, predložio da se obilježi
dan sućuti za one koji su svojevoljno napustili svoje domove. Misli se na hrvatske
građane srpske nacionalnosti uoči Oluje
Pa sad autor razglaba o temi raznih i mnogobrojnih prognaničkih egzodusa na tlu
stare nam Europe, sa naglaskom na progonstvo Vukovaraca, Škabrnje i tako.
I, pita se, naravno gdje je tu bila sućut one druge strane.

Pročitala sam svojedobno o nekakvom plemenu u Africi u kojem je pučanstvo
glasovalo nogama. Kako?
Ako im se njihov poglavica sela nije sviđao, oni ga, prema nekim svojim pravilima
nisu mogli smijeniti, no imali su pravo pokupiti sebe, svoje familije i , pretpostavljam,
pokretnu imovinu i preseliti se u drugo selo.
Ako je većina seljana bila nezadovoljna svojim poglavicom, pa se glasajući odšetala
nekom drugom poglavici - pretpostavljam da je to moglo vrlo poučno djelovati na
lošeg glavara.
Svojevoljni odlazak bi se, mada vrlo nategnuto, mogao protumačiti i na taj način.
Kakva sućut bi tu, dakle trebala?
No, zapravo, nije se ovdje o tome radilo.
Vukovarci, Baranjci, svi hrvati i građani Hrvatske koje su protjerali četnici i JNA u
domovinskom ratu su bili potjerani silom.
No, istini za volju, mada se mnogi pripadnici srpske nacionalnosti neće s time
složiti - i njih su manipuliranjem i ratom protjerali isti ti četnici i JNA.
Hrvatske snage nisu ratovale cvijećem i bonbonima, ni na kraj pameti mi nije da
govorim ili čak mislim tako nešto - no da nije bilo onako strahovitog razaranja koje
jesu napravili četnici uz svesrdnu pomoć JNA - da nije bilo Vukovara, Škabrnje, i
svega ostalog - bi li uopće bilo
svojevoljnog egzodusa stanovnika srpske nacionalnosti?

Koliko je taj egzodus bio svojevoljan jasno je i iz potrebe tih istih istih ljudi za
povratkom.
Njihovi domovi su u Hrvatskoj, njihovi poslovi su ovdje, nikakva prava nisu ostvarili
u zemlji u koju su izbjegli, vratili su se u Hrvatsku, jer to jeste njihova domovina.
A, da tako kažemo, poglavica koji je, u tom trenutku egzodusa i svojevrsnog
glasovanja nogama, bio crn kao noć - nije se promijenio.
Samo je izgleda, ispao malo svjetliji od nekog drugog poglavice u drugom selu.
I, tako, ljudi se odlučili opet glasovati nogama i promijeniti i selo i poglavicu.

Problem je u tome što oni ne vole ni ovog ni onog poglavicu.
Problem je u tome što se sve to nije dogodilo baš miroljubivo i civilizirano, što
je kroz njihove i kroz naše domove, gradove, tvornice prohujao razorni rat, palež,
grabež, što se promijenio društveni sistem, što preživljavamo, a tko zna kako
ćemo preživjeti razne privatizacije, što je cijeli naš svijet upao u centrifugu
promijena, što smo ratom toliko osiromašili, što smo kroz ovaj rat izgubili
mnogo više od posla.
Izgubili smo povjerenje i pouzdanje jedni u druge.
To je, na žalost naša stvarnost.
U tome mi danas živimo i nije nam ni lijepo ni dobro.
No, što god mi radili danas i sada, i što god ćemo raditi sutra, mi ili naša djeca
- biti će to za danas ili za sutra.
Nitko, ali baš nitko ne može krenuti unazad i ispraviti ili izbrisati ono što se
dogodilo.
Ja živim u gradu kojeg neopisivo pritiska teret onoga što se dogodilo.
Svaki pokret rukom je pokret sa utegom.
Svaki zalogaj je gorak, svaki pozdrav je pažljivo odmjeren.
Nitko neće reći što misli.
Nitko ne želi reći ni što želi.
Ogromna većina niti ne zna što je to što bi željeli.
Osim, naravno, da bi željeli da se sve ovo nje dogodilo.
Ali jeste.
I ja ne mogu, a da se ne pitam:
A kako nastaviti, sada i ovdje i kako živjeti sutra?

Naravno - tako da nam bude bolje.

Dodatak, za koji som misli da ga treba ovdje napisati:
Ne želim ovim člankom nikoga uvrijediti niti povrijediti. Razmišljam.
Svi komentari koji će se rukovoditi ovom istom željom
( nikoga uvrijediti niti povrijediti) su zaista dobrodošli i zanimaju me. Zaista.

- 22:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 25.08.2007.

Ipak postoji razlika

http://www.vjesnik.hr/html/2007/08/25/Clanak.asp?r=kom&c=5

Vjesnik, Subota, 25. kolovoza 2007.komentari/ Čemu služe strukovne udruge
Podnaslov:
Prema statistikama, liječnici gotovo nikad ne griješe, ma koliko ih pacijenti za pogrešku prijavljivali
Dio članka:
«U Hrvatskoj postoji trodioba vlasti. Ona se dijeli na izvršnu, zakonodavnu i pravosudnu, a dok prve barem svake četiri godine odgovaraju biračima, sve se više čini da posljednja ne odgovara baš nikome.
Odluka već proslavljenoga gospićkog suca Branka Milanovića samo je vrh ledenog brijega brojnih suludih pravosudnih epiloga koje su posljednjih godina izbili u javnost. Od oslobađajućih presuda za događaje u Lori iz radionice splitskog suca Lozine, preko Milanovićeva poistovjećivanja rukovanja s guranjem prsta u anus, do sudačkih oslobađanja niza osoba iz mafijaškog miljea. «
Dio članaka:
«uz evidentne dokaze zloporabe ovlasti i položaja (slučaj Božice Cvjetko, koja je zataškala aferu u Brezovici), pokrenu s mjesta.»
Kraj članka:
» Slična je priča i s liječnicima, koji, prema statistikama, gotovo nikad ne griješe, ma koliko ih pacijenti za pogrešku prijavljivali. O njihovoj bezgrešnosti brine se, dakako, Liječnička komora.
Stoga iz priče o puštanju ubojice na slobodu ne treba iščitavati samo odgovornost jednog suca, kojemu, da se uistinu želi, sigurno nije nemoguće stati na kraj, nego zastrašujući problem klanovskih i strukovnih zaštita koje jednostavno ne žele načinjati nijednu nit golemoga klupka isprepletenih ti-meni-ja-tebi interesa. «
autorica: Branka Valentić
--------------------------------------------------------

Pročitala sam ovaj članak nekoliko puta danas. I cijeli dan mi ne izlazi iz glave.
Što me smeta?
O sucu Milanoviću nema tko već nije nešto napisao, pa i ja sam, mislim barem dva puta, i reklo bi se da nemam što dodati.
I ja mislim da cehovski sudovi časti najčešće rade kao pokrivači za svoje članove, no mislim ipak postoji razlika.
U čemu?
Nekako – ne mogu povjerovati da je kod sudskih odluka i presuda , a da sada ne kompliciram – neka to ovaj puta bude poznati gospički sudac – u pitanju samo «greška», ili jednostavno pošteno uvjerenje istog djelitelja pravde da je silovanje jednako rukovanje, ili da je opravdano pustiti ubojicu nečijeg djeteta kako bi mjesec dana mogao pričuvati vlastitu kćer baš «uvjerenje».
Ne mogu i gotovo.

Ne mogu ja reći da je u pitanju koristoljublje – jer ja to ne znam, ne mogu reći da je u pitanju prijateljska naklonost – jer ni to ne znam, ali nekako ne drži vodu ni ocjena da odrastao čovjek, pravnik, stručnjak za zakone, njihovu primjenu, njihovu suštinu, sudac sa pravosudnim ispitom, sa licencom suca koja se valjda dodjeljuje i na temelju nekih moralnih kriterija - može imati takva uvjerenja.
Možda može.
Vjerujem da je bilo sudaca rasističkih uvjerenja, bilo je sudaca koji su živjeli u doba robovlasničkih sustava, pa im držanje robova i status robova nisu bili nikakva prepreka da se osjećaju manje pravednima, ima vjerojatno časnih sudaca kojima je posve razumljiva odluka da nekome dosude bičevanje, rezanje ruke, kamenovanje – jer su takvi načini i presude normalni u nekim zemljama – ali to je nešto drugo.
Naravno i dokaza o kršenju tih zakona. I, koliko ja znam – vezano za svoja osobna uvjerenja, koja stekne u tijeku suđenja, barem kod nas- sudac može donijeti presudu koja može biti maksimalna, negdje u sredini ili minimalna u okvirima koja zakon predviđa u nekom slučaju.
Pa, kako ispada – sudac kojeg smo spominjali baš i nije igrao po tim pravilima, nego je donio nekakve svoje presude na osnovi sasvim posebnih kriterija koje je donio on osobno, a presude stoje jer postoje tu i neka dodatna pravila koje obični puk ne razumije, ali sudac, tužiteljstvo, a naročito obrana razumiju i te kako dobro.

Suci, bez obzira u kojoj zemlji sude- sude na osnovu zakona. Ako oni pogriješe – nitko ih, ma kako katastrofalna bila greška – ne tuži, ne traži odštetu u novcu od njih ( sudaca).
Tko bi to zapravo i tražio?
Oni koji su osuđeni, ako su nezadovoljni osudom – gotovo uvijek imaju pravo žalbe na višem sudu, pa se odluka jednog suca može poništiti i promijeniti odlukom višeg suda, ili ih se
( osuđenike) može pomilovati ili smanjiti kaznu od strane neke druge institucije.

Žrtve – žrtve su nešto drugo.
Ako je žrtva zločina živa – ona može tražiti odštetu od optuženika, a ne od suca koji joj, na primjer, dosudi 2 kune od traženih 200 kn.
Ako je žrtva mrtva – što može obitelj žrtve?
Ništa.
Ili kukati novinarima: kao u slučaju puštanja ubojice na godišnji odmor.

Ako se samo osvrnemo na slučaj zataškavanja zlostavljanja djece u Brezovici – Državno pravobraniteljstvo je toj jadnoj djeci posljednja nada. Oni su bili žrtve, no nitko nije njima dodijelio nikakvu materijalnu odštetu ili ih obeštetio na neki drugi način. Kako god se taj slučaj završio – djeci – žrtvama nitko nije rekao niti «oprostite» - ni zlostavljač, ni ravnateljica Caritasa, ni pravobraniteljica , ni sudac.
Ponavljam – nije mi moguće izricati sumnje u to da su barem neki od aktera ovih događaja, sudske ili pravosudne prakse imali ili mogli imati nekakve materijalne koristi jer ja to ne znam – ali – eto – obzirom na okolnosti mogla bih posumnjati.
No...

No, sada dolazimo do podnaslova i kraja članka – gdje se u isti koš trpaju liječnici. – zbog «liječničke pogreške», neodgovornosti, smrti pacijenta ili štete po pacijenta.

Nesumnjivo je da je onome kome se dogodi invalidnost, bol, bolest, pa čak i neugodnost kao posljedica greške u liječenju strašno.
Strahovita mora biti bol obitelji kome netko – dijete – umre iz istih ili sličnih razloga.
No- razlika je ogromna.
Dok se opravdano može pretpostaviti da sudac namjerno, iz razloga u koje ne želim ulaziti, donosi takvu i takvu odluku, a osim malo medijske halabuke ništa mu se ne događa niti se presuda može promijeniti – dotle je liječnik u posve drugoj situaciji:

On ( a ja u to čvrsto vjerujem) nije namjerno oštetio pacijenta.

Nije liječnik, niti liječnici namjerno krivo izveo onu nesretnu operaciju slijepog crijeva tako da bi onaj nesretni mladić ostao bez noge. Liječnik je pokušao pomoći – dogodila se nesreća.
Nije liječnik operirao nečije srce – makar i srce djeteta - s namjerom da ubije to dijete. Namjera je bila pomoći.
Nesretni, tragični događaji, vjerojatno ( jer obično tako biva) nemarnost ( ali opet – ne namjerna) , propust , pa ako hoćete i nesnalaženje, nestručnost, neočekivane okolnosti – što god – ali ne namjera – dovode do tragičnih posljedica.
Ali – moderno je danas liječnika tužiti.
Može, pitam se – bilo tko od nas – garantirati u bilo kojem poslu da će sve ići baš kako treba?
Može li bilo tko tražiti od liječnika da mu garantira da će sve ispasti baš onako kao želimo?
Ne potpisujemo li svi (koji dođu u takovu situaciju) nekakve izjave prije operacije u kojima pristajemo na rizik koji je zapravo očekivani dio operativnog zahvata i slažemo se da se isti zahvat obavi nad nama ili nad našom djecom ili suprugom ili roditeljima?
Ne tako davno događalo se ono nevjerojatno suđenje medicinskim sestrama iz Bugarske i liječniku iz Palestine – u Libiji, u kojima su godinama dokazivali da su oni kao liječnički tim namjerno zarazili 600 i ne znam koliko pacijenata HIV-om.
Je li itko, imalo racionalan mogao u to povjerovati?
Nije.
Sve se svelo na novac, za grešku, čiji počinitelji gotovo sigurno nisu te sestre, niti taj liječnik nego pitaj boga tko – ali taj koji je zaista kriv nikada neće odgovarati.

Ne mogu ne razmišljati na način koji se neće svidjeti mnogima – ali
– mi svi idemo liječniku. Danas me isti liječnik može liječiti od posve bezazlene upale uha nekakvim antibiotikom. Ja mogu usred terapije dobiti alergiju na taj antibiotik, mogu uslijed gadnih i nepredviđenih okolnosti imati štete od terapije. Mogu tužiti liječnika, mogu dobiti odštetu, liječnik može, ali i ne mora ostati na tom istom radnom mjestu, meni se može dogoditi da me pregazi automobil, može mi se dogoditi da dođem ponovno istom liječniku, i što onda?
Njega liječnički poziv obvezuje da mi pomogne. On ne može to odbiti. Što ako nešto ponovno krene po zlu? Što ako postavi - nervozan i napet jer je već imao sudski proces sa mnom - krivu dijagnozu?
Što ako misli da mi mora amputirati nogu, a ja poslije nađem deset stručnjaka koji ustvrde da je mogao amputirati samo prst?
A on mi je i ovaj puta pokušao pomoći najbolje što je znao?

Ne znam zaista.
Svakoga je moguće tužiti, nitko nije savršen, ali mislim – ipak nije sve jednako, niti se mogu baš sve stvari trpati pod isti nazivnik.
Kada sam počela ovo pisati – mislila sam da vjerojatno ne bih po svaku cijenu niti branila ovo moje mišljenje – ali sada, kada sam na kraju ovog teksta – nekako mislim da možda i bih.
Mnogi od nas su roditelji. Vjerujemo da činimo najbolje za svoju djecu, no konačni rezultati našeg dobronamjernog odgoja znaju biti katastrofalni.
Mogu li nas djeca tužiti za to?
Ili – možemo li od nekoga tražiti garantni list da će nam dijete biti baš onakvo kakvog želimo?
Možemo li tužiti nekog ako nam se život izjalovi i sve krene po zlu?
Ne znam.
I, zapravo – na što se svode te optužbe i kakva se zadovoljština traži?
Novac.
Uvijek novac.
Nisam još čula da je itko tražio da se liječnik mora, ako želi nastaviti praksu dodatno educirati.
Može li novac nadomjestiti izgubljenog člana obitelji?
Može, nesumnjivo olakšati invalidu život, no jeste li ikada čuli da je invalid od, na primjer HZZO-a – kod kojeg je zapravo osiguran – tražio da mu omogući prekvalifikaciju, ili prilagodi uvjete na radnom mjestu ili u školi, ili osigura polaganje posebnog vozačkog ispita ili tako nešto?
Ne? Nisam ni ja.
Ako to traže – onda to traže od, na primjer države ili grada. treće, da tako kažemo – pravne osobe.

Nije ovo nekakav napad na žrtve, niti bih ja željela da se tako shvati.
Samo mislim da je ponekad potrebno ipak malo preispitati neke probleme i pogledati ih s neke druge točke.

- 19:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 24.08.2007.

Živjeti i umrijeti sam

Plac naš svagdašnji nije ona prava, prilično udaljena i moderna tržnica, pokriven, sa trgovinicama i metalnim plastificiranim tezgama.
Naš plac je jedan široki nogostup ispred pošte, na kojem prodaju povrće i voće dvoje, najviše troje ljudi na sklopivim stolićima i sa malim kućnim vagama u bliskom susjedstvu pekarnice i nekoliko trgovina, i kafića u koji uđem ponekad i pročitam novine uz mineralnu ( koja košta isto kao i kava, ali je kava neopisivo lošeg okusa) , znam tamo nekoliko osoba koje pozdravljam i poznajem dovoljno za opći razgovor od nekoliko rečenica.
Kafić nema pravu baštu, nego četiri stola poslagana na nogostupu, za kojima gotovo uvijek netko sjedi, no nije neuobičajeno sjesti k nekom, uzeti novine, ako ima slobodna stolica i ako je to, što ja znam – susjed, poznanik, redovni gost i sjedi sam ili mu se već priključio netko isti takav.

Nema tu nekakvog pravog razgovora, nego tek par riječi, no danas jedan od tih, redovnih
Gostiju , poznanik ( radili smo u istoj firmi neko vrijeme) premjesti se k meni sa susjednog stola, i nakon premještanja novina, nekakvog muvanja koje mi je konačno skrenulo pažnju - započne pomalo čudan razgovor.
Vrti se, mota, nikako da kaže ono to ga očito muči.
Ja ne surađujem osobito. Čovjeka zaista poznajem vrlo površno, nikada nisam bila kod njega, nikada on kod mene. Dok smo radili bio je oženjen, žena mu je radila u istom poduzeću, ali u odjelu u kojem ja nisam imala nikakva posla, mislim da sam čula od nekog da se razveo, pa čak niti ne znam ima li ili nema djecu.
Ne znam što bih pitala. Ne znam ni želim li išta pitati, no isto tako nemam nikakvog razloga otkačiti ga.
Na kraju vidim da mu je i neugodno, razmišljam o tome, pada mi na um novac, pa iako baš ne izgleda tako – zapravo ne mogu zamisliti nešto drugo.

A bilo je drugo.

Ide u bolnicu. Treba operirati ,,,nešto. Nakon x dana u bolnici vraća se doma. No, boji se. Ne znam ništa o toj bolesti kažem ja, a on veli da nije niti važno. Ne treba mu nikakva pomoć u kući, misli da može sve sam, ali se boji da bi – eventualno mogao umrijeti, a nema nikoga bliskog – pa ga zanima znam li ja možda nekoga, ili neku udrugu kojoj bi se mogao obratiti.
On bi samo želio dva puta dnevno nekog nazvati, i na taj način signalizirati da je živ, i da je sve ok.

Čak i ako mu pozli – smatra da je stanje ok ako može nazvati hitnu.
Pa?
Želi biti siguran da će netko doći pogledati ili poslati policiju ako se ne javi taj dan.
Ako bude mrtav.
Želi se osigurati od mogućnosti da danima leži mrtav u stanu.

Laknulo mu je, posve očito kada sam konačno shvatila što želi. Djelovao je prilično zabrinuto kada sam mu rekla da nemam pojma postoji nekakva takva udruga, no sjetila sam se službe za pomoć i njegu u kući, patronažnih sestara... Nemam, u stvari pojma, no, on ne izgleda čudnije nego bilo tko drugi, izgleda posve obično.
Oprez i sumnjičavost prema susjedima, strah od mogućeg izlaganja svoje privatnosti, koju želi zadržati, sve to je nekako u granicama normalnog razmišljanja.
Pa je i pomalo čudan problem, promatran kroz prizmu posvemašnje običnosti postao nekako razumljiv i posve logičan.

Mada, mislim, ja bih se oslonila ipak na susjede, prijatelje, ipak svatko ima nekoga, možda, nadam se barem, da je to samo trenutno, ipak se sigurno viđa s nekim – ne znam. Tako nekako sam mu i rekla.
Klimao je glavom. Rekao je na kraju da ne zna, ali da se nekako ne druži ni sa kim, pa ne zna niti koga bi mogao moliti da ga obiđe ili primi njegov poziv,
Zahvalio se što sam ga saslušala. Raspitat će se o toj službi za pomoć u kući.

Ja, ipak cijeli dan vrtim taj razgovor u sjećanju. I pitam se da li je moguće da danima nitko ne pita za nekoga.
I što više o tome razmišljam – nelagodnije je.
Izgleda mi posve moguće. Barem dan, dva, nekoliko dana?

Ponekad je teško zamisliti i kako žive ljudi posve sami.
Tko može zamisliti kako umiru oni koje nitko ne treba za života?

- 00:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.08.2007.

'Budućnost čovjeka je biseksualnost'

www.Javno.hr

Poznati talijanski liječnik i bivši ministar zdravstva Umberto Veronesi
ocijenio je kako je čovjekova budućnost biti biseksualac. "Evolucijom
prema jedinstvenom modelu žene i muškarci postaju sličniji. Muškarac se više
ne treba boriti za preživljavanje i proizvodi manje hormona, a žena koja ima
nove dužnosti proizvodi manje estrogena i organi za reprodukciju atrofiraju.
Seks više nije čin za reprodukciju. Dakle više neće biti tako važno provodimo
li seks s partnerom drugog ili istog spola. Seks će ostati činom ljubavi", rekao
je Veronesi u razgovoru za list Riformista, te je svoju tezu ponovio za
Internet stranicu lista Corriere della Sera.Veronesi je uvjeren kako je to
"pozitivna cijena koja se plaća
prirodnoj evoluciji".Profesorica seksologije na rimskom sveučilištu
La Sapienza Chiara Simonelli drži kako je "fenomen na svome početku"
i bit će potrebne još "dvije ili tri generacije da se ostvari",
te kako će to biti "biološka i kulturna revolucija".

Moja prva reakcija: Moja druga reakcija:
Blaga začuđenost Duboko razmišljanje

Nakon toga je moj mozak, čudan i ponekad vrlo zbunjujući entitet sa
visokim stupnjem autonomije izbacio ovaj tekst, koji će doduše morati
potpisati som, ali samo zbog toga što smo som i ja zaključili da možda
ne bi bila jako dobra ideja registrirati mozgu - deklariranom čudakoviću
– njegov vlastiti virtualni identitet.

I malecko pitanje za cijenjeni auditorijum:

Može li se tekst koji jeste produkt mozga, nakon što napusti taj mozak,
nazvati «tekst van pameti»?

Ako može – hvala. Ništa drugo nam ne treba.

Tekst (van pameti) :

Zapravo je to posve razumljivo.

Naime, ne tako davno smo zaključili da će zbog općeg nedostatka
novorođenčadi ljudi morati raditi sve duže i duže, a živjet će u sve
manjim i manjim stanovima.

Plaće, stanovi, radno vrijeme i općenito standard neće im dozvoljavati
niti da imaju djecu, niti mačke pa čak niti ribice ( mislim da je već uočeno
kako će pitka, čista voda postati najveći problem u budućnosti).

Prema tome – što preostaje tim ljudima?

Naravno – jedino sex.

Upravo ovakav.

Ljudi traže bliskost i ljubav, no ni na kakav normalan način neće moći
ostvariti tu potrebu.

Obzirom da će biti sve stariji također je logično da djeca neće biti u igri.

Obzirom da će države – sve države ići zbog svojih potreba i potreba velikih
korporacija na sve veću štednju – naravno da će se djeca prva naći na udaru.

Djecu treba othraniti, školovati, ulagati u njih, zaposle se u prosjeku sa
tridesetak godina, pa onda burgijaju, te hoće ovo, te žele nekakve inovacije
– grozota.

Ovako, imaš matorce, koji su navikli raditi na privremene ugovore,
i nemati ništa i ne očekivati ništa, a trošiti kao ludi na gluposti.

Taj sex ima, doduše jednu manu – mislim, stariji ( muški i ženski
– ne izgledaju bolje i seksepilnije s godinama
( čast Vladimiru Putinu, ali to su iznimke).

Naravno da država nije luda plaćati im plastične operacije, nego će
naprosto usmjeravati te tragače za ljubavlju i utjehom da to rede po
mraku – ma k vragu, u mraku su ionako sve mačke crne, a i štedi se energija...

Osim toga , tvornice igračaka su ovog trenutka u malim financijskim
problemima, jer su, profita radi pomalo trovale klince – eto i za njih
rješenja: prebaciti proizvodnju na igračke za odrasle
( mislim – potreba će, po logici zdravog razuma morati rasti),
a ako i bude tu malo škodljivih supstanci – pa matorci su za šezdesetak,
sedamdesetak godina morali razviti nekakvu otpornost...

Osim toga, moglo bi se uštedjeti i na tabletama za spavanje, jer nakon
takvih fizičkih i ljubavnih aktivnosti se bolje spava – dokazano, a isto
tako bi se vjerojatno smanjila potreba i za kojekakvim skupim fitnes
tečajevima i teretanama.

Na kraju balade – sretnici u poodmaklim godinama mogli bi, doslovce
umirati prezadovoljni.

Jedino me malo muči jedno prisjećanje na Knjigu na knjigama, bibliju čak....

Nije li Veliki Kreator već pokušao nešto slično – onaj program sa anđelima???

Par tisuća godina ili beskrajni život, bez definiranog spola, samo
služeći i pjevajući???

Hm. Nisu li se i oni, na kraju pobunili i zaratili od dosade?
Pa mi dobili Lucifera po kazni?

Ne znam.

Pitam se kako su se oni rodili? Kakav je to nevjerojatan i nerazumljiv
proces reprodukcije bio? Tko ih je začeo, tko ih je othranio do odraslosti?

Ima li Otac svega i svačega nekakav recept koji čuva u rukavu?

Jer, sve nekako mislim, ovo možda jeste znanstveno utemeljeno,
ali mi se uporno mota po glavi onaj čuveni, prvi i nenadmašni Murfijev zakon:

Ako nešto može poći naopako, poći će naopako.

I mali podsjetnik za one koji vole pjesničku riječ:

Zeleno, što volim zeleno,
zelen-vjetar zelen-grane.
Popeše se, kum uz kuma.
Širok vjetar ostavljaše
u ustima čudan okus
žuči, metve i bosiljka.
- Kume! Gdje je ona, reci,
gdje je tvoja gorka mala?
- O, koliko te čekala!
Koliko se načekala,
svježeg lica, crnokosa,
na zelenoj balustradi!

Frederico Garcia Lorca ubijen je prije 71 godinu, u noći 19. kolovoza.

- 22:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Komentari na blogu mogu biti dobra tema

Kaže(Grazy Heart 18.08.2007., 21:00:00) a kome se žalit?

Pozdrav, Grazy Heart- mogu li iskoristiti tvoje pitanje kao naslov???

A podnaslov bi mogao biti:

Državo naša, kakva god da jesi - naša si -
i mi, tvoji građani tražimo/hoćemo da nas uključe i omoguće nam sudjelovanje
u donošenju odluka i propisa koji su važni u našem svakidašnjem životu.

Potaknulo me je na razmišljanje.

I, evo:

Pitanje je slijedeće: Trebamo li se mi uopće žaliti?

Zašto?

Zato što postoji opravdana pretpostavka da mi ( pojedinačno i sveukupno)
zapravo ne poznajemo zakone, ne poznajemo svoja prava, niti poznajemo
put ili način ostvarivanja svojih prava.

Možda bismo naprosto trebali pokrenuti inicijativu, obzirom da uskoro ulazimo
u EU, pa jednostavno želimo znati nešto o našim pravima i obvezama
(pojedinačno i sveukupno ) da se u svim državnim uredima, javnim službama,
institucijama moraju staviti informacije u obliku infopultova, ali i tiskane
informacije o ostvarivanju određenih prava, te postupak i potrebna
dokumentacija za njihovo ostvarivanje.

Insistirati na naputku službenicima koji će ih obvezati da svakoj stranci
objasni gdje može naći potrebnu informaciju u virtualnom obliku
i tiskanom obliku.

Za ostvarivanje prava na – što ja znam – dječji doplatak

Sve informacije o potrebnim dokumentima, iznosima doplatka u odnosu
na visinu plaće, rokove podnošenja zahtjeva, adrese i uvjete podnošenja
prigovora, i slično uz dodatak:

Sva druga prava koja roditelji mogu ostvariti vezano za djecu.

Inzistirati da se propisi i zakoni, eventualne izmjene uredno ažuriraju na info pultu

Ne bi bilo potrebno tiskati to sve i držati hrpe papira na nekakvim
lagerima, nego naprosto ostvariti mogućnost da se informacija
na info pultu može isprintati.

Takve nekakve stvari, a ne žaliti se.

Jer, meni je uvijek izgledala preglupo, uvredljivo i strahovito
frustrirajuće situacija:

Imaš na nešto pravo

• Zahtijevaš to svoje pravo, ali u formi zamolbe

• pa ti pravo uskrate iz razloga:

• Ne znaš cijelu proceduru,

• Ne znaš rokove

• Ne znaš rokove žalbe

• Ne znaš kako izgleda cijeli zakon, pa dospiješ u situaciju da
možda možeš ostvariti i neka druga prava, ali to ne znaš

• I slično...

Mislim, nisam ja pravnik. Ali sam jednom prilikom propustila ostvariti nešto ,
što mi se i dan danas lupa o glavu ( i novčanik) iz sličnih razloga.

Kada sam se sjetila ( a situacija je bila takva da mi je sve izgledalo poprilično
jednostavno) da uzmem advokata, bilo je jednostavno prekasno.

Što mi je advokat rekao, naravno uz naplatu usluge.

______________________________________

Ovo je zapravo samo razmotavanje misli na temu.

Uz jedan dodatak:
Uvijek sam se pitala zašto se u srednjoj školi učenike
ne educira, sasvim ozbiljno- o metodologiji ostvarivanja prava, o porezima,
obračunima plaća, snalaženju u svakodnevnim zavrzlamama državnih ureda,
razumijevanju propisa, posljedicama propusta u reguliranju nekih prava
i obaveza i slično?

Učiti o tome kako se, mada i to sasvim površno, donose zakoni je jedno,
a kako se probija kroz svakodnevne labirinte, uz put zadržavajući barem
minimum ljudskog dostojanstva može biti suštinska razlika, i ujedno
veliki doprinos samopuzdanju svakog građanima države nam naše.

I, naravno - natjerati naše saborske zastupnike da kontaktiraju sa
biračima, da pronađu načine i metode kako bi svojim biračima objasnili
neke zakone, to donose, što ograničavaju, kakve koristi moćemo imati
od njih, da za neke važne zakone mora biti provedena javna rasprava,
ili čak referendum,pa ovo je doba interneta, za boga miloga, moguće je
postaviti komjutere, interaktivne pultove i u javne klozete, kafiće,
firme - svugdje.
Čak ih zapravo i ima svugdje, ali se koriste uglavnom za surfanje
po internetu i igrice.

Hajde - jeste malo utopistički, ali, na primjer da nisu postojali borci za
ukidanje robovlasničkog sustava, da nisu postojali borci za ostvarivanje
radničkih prava, ženskih prava, dječjih prava..... bismo li mi uopće mogli
o ovome raspravljati????

- 00:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 18.08.2007.

Stambena i druga rješenja za generacije koje dolaze

Nisam ja baš stručnjak po tom pitanju, ali mogu složiti nekakav pregled stambenog zbrinjavanja širokih
narodnih masa, barem ovdje u
Vukovaru, kroz cca 100 godina.
Kako je to dakle išlo?
Eto – čak ću i suziti područje zbrinjavanja , na recimo Borovo.
Dio Vukovara, kao što je, na primjer Trnje u Zagrebu, ili Trešnjevka.
Dakle – ovako:
Na početku dvadesetog stoljeća ovdje nije bilo ničega.
Prazne livade i polja između grada Vukovara i sela Borova..
Nije bilo dakle ni stanovnika, pa nije bilo ni potrebe za zbrinjavanjem.
Onda je u grad Vukovar stigao genijalac, češki industrijski fenomen
Tomaš Bata, i ovdje kupio ili uzeo zemlju u zakup i tu usred ničega
– sagradio tvornicu Bata.
Da bi sagradio tvornicu, prvo zgrade, a potom i sve ostalo, trebala
mu je radna snaga.
Ta radna snaga samo je jednim dijelom pristigla iz Vukovara i obližnjih
sela, znači iz svojih kuća, dok su drugi dolazili iz raznih drugih mjesta,
više ili manje udaljenih, koji ovdje nisu imali gdje stanovati.

Taj kapitalistički genijalac je bio svjestan itekako tog problema.
Usporedo sa tvornicom on je gradio grad.
U neposrednoj blizini tvorničkih hala zidale su se, dvodomke,
četverodomke, ništa pretenciozno, nikakva ekskluzivna arhitektura,
nikakvi spektakularni neboderi ili ukrašene fasade, ali to su bili
stanovi sa vodom, kupatilom, relativno komforan i moderan
krov nad glavom koji je Batinim radnicima, uz sigurnost plaće,
stalnog radnog odnosa i pružanja krova nad glavom davao i
mnogo više – pristojnu i ugodnu okolinu u kojoj su oni mogli
osnivati svoje obitelji i odgajati svoju djecu.
U takvoj koncepciji Batinog kapitalizma uz tvornicu su podizane i
zdravstvene ambulante, škole u kojima su se školovali kvalificirani
stručnjaci koji su dobivali posao u tvornici, sagrađen je hotel,
restoran, tzv., Internati u kojima su smještaj dobivali samci,
neudane radnice i neoženjeni stručnjaci, stvarao se jedan
posve novi grad – grad u službi industrije i profita.
Ti stanovi nisu bili vlasništvo stanara niti je bila ideja da oni
te stanove otkupljuju, no sve dok su radili u tvornici to je bio
njihov dom u kojem su mogli živjeti jednim mirnim životom s
velikim osjećajem sigurnosti.
Onda je došao drugi svjetski rat, raspala se kraljevina Jugoslavija,
promijenio se sistem, oblikovala se komunističko – socijalistička
država.
Bata je morao otići iz Vukovara. Sve je bilo novo, prava
radnicima, pravo na rad, zdravstveno, mirovinsko - sjećate se toga?

Začudo – ovdje se tada zapravo malo toga promijenilo.
Tvornica je postala državna, zapravo prvo državna, pa onda
društvena, prvo komunizam, pa socijalizam , radničko samoupravljanje..
No, Batin način organizacije, posebno zapošljavanja i stambenog
zbrinjavanja radnika je zapravo preživio gotovo neizmijenjen.
Tvornica je i dalje radila, širila se, za svoje je djelatnike i dalje
gradila stambene objekte, koji su se tek neznatno razlikovale
od klasičnih Batinih dvodomki i četverodomki, a koje su bile preslika
Batinih zgrada kako u Zlinu u Čehoslovačkoj tako i u Bataviji u
dalekoj Kanadi.
Radnici, liječnici, trgovci, čistači, kuhari – svi su oni bili potrebni u
ustroju grada, tvornice , cijele te košnice koja je omogućavala
život, davala plaću, zahtijevala rad i funkcionalnost.
Oni, a govorimo o stanovima i kućama nisu bili vlasnici istih niti
u socijalizmu. Postojao je pojam stanarskog prava, te je, na
primjer razvojem društva i poslova kojim su se ljudi bavili
postalo moguće da u sklopu tvorničkog naselja sada dobije
stan i netko tko je, na primjer radio u gradskoj službi ili
prosvjeti ili nekoj posve drugoj firmi – ali to je u osnovi bilo isto.
Protiv takvog, Batinog kapitalizma komunizam i socijalizam se
zapravo nisu borili. Oni su ga samo pretvorili prvo u državni, a
zatim – uvjetno rečeno u društveni kapitalizam, ali kapitalizam
koji je počivao na ustroju Tomaca Bate, kapitalizam koji je
zarađivao profit, ali je realno pristupao cijelom problemu i
vodio računa – ne samo o tehnologiji, zaradi nego i radnicima
– radnoj snazi koja je bila sasvim razumljivo – neophodni i
važan djelić cijelog procesa.
Krajem osamdesetih godina je cijeli sustav doduše posustao i
počeo se urušavati, radnici nisu dobivali plaće, postajalo je
gorko i zastrašujuće, ogromni industrijski kompleksi su s počeli
propadati i u socijalizmu.
Koliko se ja sjećam počelo je sa Agrokorom u Bosni, ali je taj
ledeni i okrutni dah ubrzo stigao i k nama.
Ja nisam radila u Borovu, kako se kasnije zvala tvornica Bata,
no i te kako se sjećam tih jezivih prstiju panike koja je uzdrmala
industrijski grad, u kojem je samo u kombinatu Borovo radilo
dvadesetak tisuća ljudi, a kojima je egzistencija odjednom
postala upitna.
Premali grad za toliki broj nezaposlenih, bez plaće,
koncentriran na dvije ili tri velike industrije, bez nekakvih
mogućnosti ili izbora poslova sa strane, kao što je to, možda
moguće u velikim urbanim cjelinama.
Tko zna kako bi to izgledalo da nije rat ovdje uništio sve što
se moglo uništiti.
Gledam, jer ih ne mogu izbjeći, vijesti iz Siska, grada nafte i željeza, Karlovac,
Dugu Resu sa tekstilnom industrijom...
Nikome nije lako, no mi smo imali vukovarsku apokalipsu,
rat do posljednjeg kamena, posljednjeg ostatka razuma,
posljednjeg traga ljudskosti.
Na kraju 91. otjerali su nas - preživjele -u logore, u progonstvo.
Prognanici nisu mogli zasnovati radni odnos, nisu imali stalne
adrese, živjeli su kod familija, po vojarnama, barakama, domovima.
Desetljeće, desetljeće i po, privremenog života, o nama se skrbila
država, imali smo prognaničke kartone, poklonjenu rabljenu odjeću,
živjeli smo u malim sobicama, često cijele obitelji, poticali su
nas da se bavimo pisanjem, slikanjem, ručnim radom, pričamo,
posebno krajem godine o svojim ognjištima....
Ne jednom, željeli smo reći – nismo mi imali ognjišta, imali smo standard, domove, automobile,
posao, veslački klub, teniski klub, čamce, Dunav...
Takve i slične riječi provlačile su se po novinama, upotrebljavali su
ih političari, obećavajući nam, u zato prigodnim trenutcima da ćemo
sve to dobiti nazad, ljepše i bolje nego što je bilo – no nismo mi mala,
lakovjerna djeca.
Bilo je nama posve jasno da smo postali sirotinja, socijalni slučajevi ,
osobe o kojima su se skrbili neki drugi ljudi, institucije, država.
Nije nam sudski, zbog bolesti ili starosti oduzeta radna sposobnost,
ali nismo je mogli realizirati.
Za to vrijeme država se prvo stvarala, a potom pretvarala iz one
u kojoj smo mi živjeli u neku drugu.
Stanovnici drugih gradova dobili su mogućnost otkupiti svoje
stanove, mi nismo imali stanove, pa nas je to zaobišlo.
Firme su postale d državne, pa su se prodavale privatnicima
– nas je i taj proces nekako zaobišao, nismo mogli kupovati
jer nismo imali novaca, nismo se mogli zapošljavati jer je posla
bilo sve manje, domaći ljudi su to malo radnih mjesta trebali za
sebe i svoje, nudili su se krediti za pokretanje poslova, no i tu
smo bili na repu – naša zemlja, naši placevi , na kojima smo
mogli nešto početi, koje smo mogli dati pod hipoteku
- nisu nam bili dostupni...
Konačno – vratili smo se.
U stanove koje je obnovila država. Pa je država rekla
– to nisu vaši stanovi, oni koje ste ostavili, to su novi državni
stanovi i ne možete vi njih otkupiti. Niste vi ulagali kao ostali
stanovnici lijepe naše u svoje stanove, održavali, bojali, krečili,
uvodili plin kao drugi. Vi ste tu samo stanari, najmoprimci.
Ako se pogodimo moći ćete kupiti ove stanove po našim
uvjetima, ako ne kupit će ih netko drugi, pa će vam ih on
iznajmljivati po svojim uvjetima – to više neće biti briga države.
Ali – nema posla, a ako ima sve je to nešto privremeno, pa
nema uvjeta za dizanje stambenih kredita...
Država ulaže novce, ali potrebe ovog grada su nenormalne, ni
jednom Zagrebu ne bi bilo jednostavno srušiti pola Dubrave,
na desetak godina smjestiti ljude nekamo, držati ih
bez posla, sagraditi im nove zgrade , nove škole, novi život –
i sve to, dodatno bez trauma takozvanog suživota,
ili poštenije reći života u kojem je međusobno povjerenje,
uzdanje u sustav, državu, u susjeda, poslodavca,
pa čak i rođake nepoznat pojam.
Današnji - hajdmo tako reći poslodavci, kapitalisti su bitno različiti od Tomaca Bate.
Oni ne žele ulagati i stvarati.
Znam da sada generaliziram, no zapravo – oni žele kupiti jeftino,
raskopati to na dijelove koji se mogu prodati skuplje, pokupiti lovu i otići na Bahame
ili na safari u Australiju ili tako negdje.
Ponavljam - znam da ima izuzetaka, i svaka im čast, ali ovakvih koje sam spomenula je previše.
Ljudi, radnici su za njih posve nevažni, roba na tržištu.
Što jeftinija to bolje, ali potrošna i nevažna roba.
Oni ne žele ulagati u obrazovanje i standard tih radnika.
Očekuju gotove školovane kadrove, koje bi im trebala osigurati
država, očekuju da ti kadrovi rade za njih desetak ili petnaestak
godina na nekakve ugovore koje će sva prava dati poslodavcima,
a ništa ili još manje radnicima, očekuju od njih zaradu i profit,
a nakon tih desetak ili petnaestak godina – naprosto ih žele
zamijeniti novim,. Suvremenijim, jačim modelom, a ne održavati
ih ili popravljati.
Oni ne žele niti imaju potrebe za radnicima koji će ulagati u
sebe i svoj standard, domove, obrazovanje.
Njima nije dovoljno to što će zaraditi na radniku dok on radi u firmi.
Oni, zapravo žele i ostatak radničkih plaća, i plaćaju silnu
propagandnu mašineriju kao bi radnici onu svoju teško
zarađenu crkavicu potrošili peglajući kartice i kupovali
sve i svašta.
Radnik koji bi namjenski štedio za stan i čuvao mrtvi kapital u
čarapi ili banci nije poželjna vrsta.
Radnik koji kupuje automobil, televizor ili ljetovanje na kredit,
radnik koji je uvijek i zauvijek dužan je tip po mjeri tih novih
kapitalista.
Kupac čokolade i torbica sa markom , bez i najmanje socijalne
sigurnosti za sebe ili svoju djecu, obezvrijeđeni i izmanipulirani
radnik, radnik na prodaju.
Hrvatski radnik, koji zapravo ne shvaća najbolje što ga je snašlo,
koji e ne buni, koji ne zna svoja prava, a i ono malo prava koje mu
država još garantira ne zna štititi niti se za njih zna izboriti je skoro idealan.
Mi mislimo, zapravo vjerujemo, a istina je da želimo vjerovati,
ali ne znamo – da su europski radnici u boljem položaju. To nam se
neizravno sugerira , mada nam se ne govori mnogo,
vjerojatno s razlogom.
Svi ti Telekomi, sve te međunarodne mega korporacije su
zapravo taj tip novih kapitalista, bile one locirane ovdje, u
Europi ili u Singapuru ili Tokiju.
Oni su toliko veliki, oni vode svoj život, problemi radnika, malih
ekonomija, malih država su im zanimljivi i razumiju ih kao što
prosječna osoba razumije problem zaštopanog odvoda ili
pokvarenog dijela nekog stroja.
Pozove se majstor, koji promijeni stari dio, ugradi novi i počisti
nered iza sebe.
Ako je nekakav mali -samo nekakvim zaštitarima prirode važan
mravinjak- u tom odvodu otplavljen – niti ne primijete.
A nas, bojim se upravo nosi neka slična bujica, i kako god i
što god mi u svom malom mravinjaku radili – bojim se loše nam se piše.
A nismo uopće bili loši mravi, ni loši radnici.
Samo eto, nismo
razumjeli da se oko našeg malog svijeta stvorio jedan tvrdi, metalni
ili plastični ili stakleni svijet -kojem mi ne ličimo na lijepo ustrojeni habitat -
nego samo smo smetnja neprivlačne boje i prilično kaotičnog izgleda.
Generacije koje dolaze morat će se zadovoljavati minijaturnim stanovima iznajmljenim
od nekakvih privatnih stambenih korporacija, ugovori će se sklapati mjesečno ili čak
tjedno, ovisno o tome kakav ugovor o radu ima najmoprimac.
Obzirom na platežnu moć - koliko će djece moći imati najmoprimac u tridesetak kvadrata???
Kako će oni živjeti???
Priče o tandardu, automobilu, mački ili psu će postati bajke poput pepeljuge.
Tko bi uostalom djetetu u iznajmljenom stanu od tridesetak kvadrata
kupio terarij sa mravinjakom, živog psa ili mačku?
Za takve stambene i životne uvjete djeci se kupuje Tamaguchi,
djecu se ne vodi u šetnju po betoniranom centru nego im se kupuje
steper koji se može složiti ispod kreveta.
Kupi im se čokolada za utjehu, plati im se tretman za mršavljenje u
pubertetu i plastična operacija za maturu.

- 02:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.08.2007.

Sve poskupljuje – mi ćutimo

Nije dosta što dižu cijene, nego se još i stalno prijete –
te ovo će poskupiti, te ono će poskupiti.
E, da smo mi neka druga europska nacija to bi bio opći znak za sine
proteste i bune.
Ali nismo.
Kad ste zadnji puta čuli da su hrvati protestirali protiv nečega????
Istina – kada malo bolje razmislim – nismo mi nešto protestirali ni prije
petnaest godina – osim naravno, pokojnog Račana i onog – kako se zvao?
Celestin Sardelić, plus ostatak hrvatske delegacije na onom kongresu SKJ.
I kada je počinjao rat, nije se to nešto protestiralo ni demonstriralo, nego,
nekako smo u rat krenuli bez velikih riječi.
Nećemo mi ni sada protestirati. Bit će nam sve teže, poslodavci će nas držati
na kratkoj uzici, opadat će nam kupovna moć, ali – mi trpimo. Takvi smo.
Posebno trpimo ako trpimo od naših, nevjerojatno strpljivo trpimo od poslodavaca.
Pa dobro.
Pitanje je što ćemo jesti ako nam i kruh postane preskup.
Jedino rješenje je da država, ako već mora odobravati poskupljenja uvede neku
vrstu poticaja za potrošače.
Mislim – koja je svrha plaćati poticaje za svinjogojstvo, uzgoj krava
– ako ih nema tko kupovati.
A nema teorije to izvoziti.
Čim naši seljaci pokušaju izvesti to nekamo, odmah u toj državi meso pojeftini,
ili država
( koja bi trebala biti uvoznik) uplati dodatne poticaje svojim svinjarima
– i opet ništa od posla.
O kravama nije vrijedno ni govoriti. Te crveno meso škodi pa ga više nitko
ni ne jede, te krave su lude, malo, pa pilići dobiju gripu....
Naši povrtlari muku muče sa slabim prinosima, jer im ne pada na pamet da
ulože u navodnjavanje, pa je kupovima povrća prava financijska avantura,
a ako je cijena pristojna – garantirano nemamo pojma što kupujemo
ili iz koje zemlje dolazi.
Ribu, srećom jedemo malo. Srećom, jer kod nas su i srdele preskupe,
pa ispadne da je loša prehrambena navika nacije spasonosno rješenje,
jer ni ribe nismo u stanju naloviti dovoljno, čak i za ovako mizernu potrošnju,
kao nema je u Jadranu, nafta skupa i koješta još.
Nije mi jasno kako talijanski ribari imaju računa loviti u istom tom moru,
ali – što ja o tome znam.
S druge strane sva istraživanja govore da smo, kao nacija predebeli....
Ovo je malo čudno.
Mislim, ovdje se ne radi o nekakvim apstraktnim temama, nego o
svakodnevnom plac-kuhinja problemu, pa bi se očekivalo,
ako ništa drugo – barem pristojno snalaženje i plivanje.
Ali ide sve teže, i to ne samo meni.
Jednom, prije nekoliko godina, jedna znanstvenica je izračunavala omjere
nutricionističkih vrijednosti u hrani koja se šalje kao pomoć gladnima ili
prognanima u jednu siromašnu, ratom poharanu zemlju u Africi – i zaključila je
da je taj omjer gotovo isključivo u korist brašna ili škroba općenito, te da bi se
trebao najhitnije promijeniti u korist bjelančevina i povrća, voća ...
Iz posve praktičnih razloga ( nema struje, nema frižidera) predložila je nekakvu
vrstu koncentriranih briketa.
Što se u toj zemlji shvatilo kao – hoće nam slati pseću hranu!!!! Fuj, sram ih bilo!!!
Ideja je slavno propala.
No, bojim se – nismo ni mi daleko od tako nečega.

Svježe meso, mlijeko, sir, voće i povrće postaju svakim danom sve veći luksuz.
Ljudi su, općenito sve siromašniji, pa nije teško pogoditi da će se o takvoj ili
sličnoj varijanti vrlo brzo najozbiljnije razmišljati.
A mi – kakvi smo – ni tada, ni prije toga, a pogotovo kada se naviknemo
– nećemo pustiti ni glasa.
Samo neka nam ostave kladionice na miru i neka te brikete prodaju l
ijepo upakirane u trgovačkim centrima, neka budu dovoljno jeftini
da nam ostane za kavicu i Bog te veseli.

- 23:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 15.08.2007.

Perzeidi ili suze svetog Lovre na vukovarski....

Ja volim tu i tamo pogledati nebo. Oduvijek. A suze svetog Lovre su, zapravo zaslužne za to.
Kada sam imala desetak godina, jednog kolovoza, prolazila su našom ulicom kola sa prodavačem lubenica. Deda je izašao van i nakon pažljivog biranja odabrao je dvije, stvarno velike i stavio u košaru, pa spustio u bunar.
Uvečer, kada smo jeli prvu, a druga se morala sačuvati do Velike gospe, jer je to bakin imendan, sasvim su ozbiljno raspravljali o tome da je ovo zapravo kraj sezone lubenica, jer – sveti Lovro je.
Pitala sam kakve to ima veze, a onda mi je deda ispričao da se sveti Lovro, a to je bio taj dan, popiški u lubenice, pa se one promijene i više ne valjaju, nisu «jedre».
Naravno, uslijedilo je sto pitanja, pa je deda obećao probuditi me tijekom noći i pokazati mi kako to izgleda.
I stvarno, u neko doba noći, došao je po mene, morala sam se obući toplo, stavio me je na bicikl i odveo na Najparicu.
To vam je jedna zaravan, visoko nad Dunavom, s koje puca pogled na Dunav, i široko nebo prema sjeveru i istoku.
Bila je pomalo zastrašujuće. Nije bilo mjesečine, nikada do tada nisam bila negdje u prirodi po noći, ostavili smo bicikl i pješice, uz svjetlo dedine plave, kvadratne, limene baterije stigli skoro do ruba zaravni.
Deda je raširio nekakvu dekicu, sjeli smo, on dosta teško jer je bio šepav i hodao je sa štapom, i pričao mi je o zvijezdama.
I tada, te noći vidjela sam prvi meteorit u životu, naučila gdje se nalaze mala i velika kola, gdje se na nebeskom svodu nalazi crvenkasti treperavi Mars.
Od tada sam zapamtila taj dan, i svakog svetog Lovre pokušavala ugledati barem jednu zvijezdu padalicu.
Uglavnom – loša sreća .
Ili je bilo oblačno, ili je bilo previše svjetla, ili naprosto nisam pronašla dobar vidikovac, ali nisam zaboravila.

Ipak, jedne godine, u Austriji, kada je moja kći imala skoro petnaest godina – sreća nas je poslužila – nevjerojatno i raskošno.
Vedro, čisto nebo, visoko u Alpama, gdje sve zvijezde izgledaju barem dva broja veće, klupa na vidikovcu, praktično pedesetak metara od hotela i čudesnih, barem tridesetak padajućih zvjezdica koje su ostavljale svoj blistavi trag , zauvijek završavajući svoje svemirsko putovanje i postajući dio zemlje.

Sveti Lovro je bio prekjučer, ali je noć bila oblačna i predstava je izostala.
Noćas – konačno: zvijezde, bez mjeseca, pa se netko sjetio i ugasio oko jedanaest svjetla reflektora na igralištu ispod, a prozor gledan na sjeveroistok!!!!

I, tako.... uz kavu, u mirnoj tami vidjela sam mnogo aviona, gledala sam Mars, pretraživala nebo...
I samo dvije – dvije – malena, kratkotrajna, prekrasna, svjetlosna koplja probola su noćno nebo.
Jedno oko pola dva, drugo oko tri ujutro.

No, sjetila sam se deda Jakoba, bake, lubenica, dubokog, hladnog bunara i noći na Najparici...
Lijepa noć.

- 00:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.08.2007.

Sve je to pokazatelj prije svega niskog samopoštovanja. Stvarno???

http://www.vjesnik.hr/html/2007/08/13/Clanak.asp?r=pis&c=1

Rečenicom koja je kod mene naslov završava članak u Vjesniku (link) .

Ako vam se ne da čitati – radi se o tome da je danas sve više žena srednje
dobi koje obolijevaju ( može li se to tako reći?) od anoreksije, a sve u cilju da
u godinama kada su im djeca odrasla, a one ušle u menopauzu ili im je pred
vratima žele po svaku cijenu zadržati mladalački izgled, skriti godine
– žele ostati u igri - da tako kažemo.

Nije da to nisam vidjela. Jesam, a vjerojatno ste i vi.

Barem dva, a mislim i više puta sam pisala upravo o ženama srednjih godina,
koje su zapravo umorni borci, isluženi ratnici, na kraju tridesetogodišnjeg rata,
službe u kojoj su se iscrpile do zadnjeg atoma, i mislim, a i one misle
kako im je potreban odmor.

Ne samo odmor. Potrebna im je zaslužena nagrada, nekakva kompenzacija,
zadovoljstvo učinjenim, ordeni za zasluge, financijska i emocionalna, a prije
svega obiteljska stabilnost, koja bi ih na kraju oslobodila te strahovite
odgovornosti i kuluka i omogućila im da rade ili se bave nečim što im
pričinjava radost ili zadovoljstvo ili ih može ispuniti na neki drugi način.

Ali – to se zapravo ne događa.

Moraju raditi do 6o ili 65 godine na barem dva posla ( drugi je , naravno
vlastiti dom i obitelj). Ako i uspiju u tome i dožive tu nevjerojatnu šezdesetu
ili šezdeset i petu , svjesne su da će mirovina biti mala, jedva za preživljavanje,
svjesne su da više neće biti zgodne, da će im izmaknuti hobi za koji sada
imaju želju i potrebu, da neće imati novaca za nekakva putovanje, nekakve
promjene, a ako novca i bude da će za to naprosto biti preumorne.

Muževi, koje su prale, kuhale im, rađale im djecu prolaze kroz istu strahovitu
krizu. I isto osjećaju duboko nezadovoljstvo u ovim godinama.
Djeca, zbog kojih su barem petnaestak godina stremili ka novcu, domu, obitelji
– više nisu ono što su bila: radost, zadovoljstvo i ponos.

Pretvorila su se u nezajažljive tražitelje, nekakve čudne osobe kojima roditelji
više nisu važni i to im otvoreno govore, supruge ih više ( već dugo) ne
doživljavaju kao komade s kojima se valja seksati, - a ni oni se baš ne pale
na te polu-krepane jadnice kojima znaju svaku boru i svake stare gaće.

Ako se loše pogode okolnosti skloni su se pokupiti i otići s nekom
dvadesetpetogodišnjom ili tridesetogodišnjom ambicioznom curom koja
ima u planu magistrirati, roditi dijete i nakon 5 – do sedam godina početi
pravu karijeru, ali, na početku tih 5 -7 godina oni to ne shvaćaju.

Što dakle može žena?

Mora nastaviti raditi, jer kod nas igre sa alimentacijama ne idu. Mora nastaviti
odlaziti u ured i preživljavati u okruženju tih istih ambicioznih
dvadesetpetogodišnjakinja itridesetogodišnjakinja.
Za razliku od njih – njoj nije više do udaje, jer zna kako to ide. Nije više u igri
ni rađanje nekog novog djeteta, osnivanje neke nove obitelji.
Njena vlastita kćer je u toj fazi, udaje se, rađa djecu i očekuje od nje dodatne usluge.

Ali, ona nije ni blizu baki koja će naći zadovoljstvo i ispunjenje u
čuvanju unučadi nakon desetosatnog štrapaca odlaska na posao,
rada i povratka.

I pokušava naći nešto što ne postoji.

Pažnju – pažnje radi, a ne i ljubavi radi. Jer joj to treba.

Jer joj treba nekakvo, bilo kakvo vrednovanje, makar i posve krivo – jer ono
pravo je izostalo u mlinu vremena, sve ono što su imale naše majke i bake
već je samljeveno u prah i pometeno, a ništa novo, vrijedno, lijepo i ugodno nije stiglo.

Niti će stići.

Za mnoge od njih, ne stiže niti uz najveći trud. Ni manjak sala, ni plastične
operacije, ni novac, ni tablete hormonalne terapije, koje će smanjiti valunge,
jer ne možeš se u uredu petnaest puta u osam sati preznojiti, biti živčana,
crveniti, imati vrtoglavice i biti kul, sabrana i uspješna u isto vrijeme
– ništa neće zaustaviti neumoljivo vrijeme, koje bi trebalo biti tvoje,
a više nije, niti ti može vratiti život, koji je nekako, negdje oduzet svih
onih godina borbe za muža, djecu, posao, prava, mirovinu, jednaku
plaću i društvenu i socijalnu uključenost.

Nema šanse niti za okretanje i sagledavanje problema. Niti za postavljanje
groznog pitanja : Gdje smo to pogriješile?

Vjerojatno nismo nigdje.

Mi, sposobne i snažne plivačice, toliko smo se trudile povesti utrku da nismo
niti primijetile kako nas je struja povukla posve nekontroliranom brzinom,
nismo primjetile da nismo mi te koje kontroliraju utrku,
nego oni koji kontroliraju struju i prodaju navijačima majice, parole i pivo,
a nama vitaminske napitke

Nekako - krenule smo u utrku, ali nitko, baš nitko nije
primijetio da cilj nikada nije bio jasno vidljiv.

Iz nekog čudnog razloga mislile smo da je važna pobjeda, a ne nagrada,
i, zapravo nismo shvatile pravila igre.

Nije, barem ja mislim, to jednostavno nedostatak samopoštovanja.

Oni, koji prodaju majice, pivo i vitamine znaju i postavljaju pravila igre.
A najvažnije pravilo je

Ja Meni.

Stoga je strukturiranje mišljenja javnosti svedeno na omalovažavanje svega drugog.
Konačni rezultat je jasan:
Posvemašnji nedostatak zasluženog poštovanja od poslodavca, države, obitelji
i društva uopće, ali ne samo prema ženama, nego prema svijetu, prirodi
i svim normalnim malim ljudima, koje već dugo svi, ali baš svi, pa čak i oni sami
- tretiraju samo kao radnu snagu koja, s godinama koje prolaze, ima sve
manju i manju vrijednost, i koja, kada se na kraju potroši ne vrijedi niti najmanje,
i tretirana je upravo tako: kao teret bez vrijednosti.

Prdavače majica, vitamina i piva, poslodavce i sveukupne vlasnike naše to ne brine previše.
Za samo nekoliko godina biti će gotov svemirski hotel, u koji će se oni maknuti iz
ove prašine i blata.

Koštat će vjerojatno strahovito, pa ćemo morati raditi do sedamdesete ili osamdesete.
Dobra vijest je - možda nam se malo povećaju plaće, jer će biti zaista besmisleno
odvajati za mirovine.

- 21:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Mi, roditelji i djeca naša

Nedjeljna jutra u Vukovaru su neopisivo mirna. Kiša, poput sive svile pada i
prekida se povremeno, dopuštajući mladim lastavicama da uživaju u svojoj,
tek naučenoj vještini letjenja.

Lijepo ih je gledati.

Živim na devetom katu, i svaki njihov pokušaj, njihov razvoj, briga njihovih
roditelja, iskazivanje njihove mlade snage odigravaju se ispred mojih prozora.

Ponekad, ujutro, uplašim se za njih, jer ovako lude, mlade i neobuzdane skoro
ulete u sobu kroz otvorene prozore.

No, jasno mi- sve to letenje, svaki taj zamah krilima važan je i nužan dio priprema
za veliko iskušenje koje ih čeka na kraju ljeta.

Daleka, daleka Afrika, plave vode Nila, pijesak i piramide na kraju neizrecivo
dugog leta preko stare Europe i blistavog plavetnila Sredozemlja.

A sve to moraju iznijeti na svojim malim, nježnim krilima.

Koliko li samo samopouzdanje imaju te male cvrkutave glavice kada to
uspješno svladaju.

Jutros čitam jučerašnji večernji i, zapravo pijuckam kavu s jednim pametnim
Vukovarcem – Pavlom Pavličićem, koji razmišlja o tome kako smo, trudeći se
osigurati sve najbolje našoj djeci, kako smo im, uklanjajući sve prepreke u
vremenu odrastanja vlastitih potomaka – zapravo oduzeli - toj našoj dragocjenoj
djeci strahovito važna iskustva u odrastanju, i što je još strašnije
– oduzeli smo im ciljeve prema kojima bi stremili, i na koje bi oni,
na svoj način, vlastitom snagom i domišljajem, zapravo trebali
imati neotuđivo pravo.

I, negdje, pri kraju teksta sjetila sam se jednog prastarog pisca i njegove
nikada završene knjige u kojoj se bavio, jednim dijelom barem, sličnom temom.

Knjiga, odnosno taj njezin početni dio, poznat je pod nazivom Kritija,
a pisac, koji ju vjerojatno zbog starosti i smrti nije završio zvao se Platon.

To je, zapravo trebala biti njegova druga knjiga o Atlantidi, u kojoj se
on pozabavio problemima propasti tog, po nekima mitskog, a po drugima
samo još uvijek neotkrivenog kontinenta.

U Kritiji Platon piše da je bog mora, Posejdon imao vezu sa smrtnom
ženom, koja mu je rodila pet pari blizanaca.

Posejdon je napravo cijeli kontinent da bi na njemu izgradio idealni dom
svojoj ženi i svojoj djeci. Dom, zapravo grad, kraljevstvo bilo je načinjeno
u obliku koncentričnih krugova kopna koje je naizmjence okruživalo more,
a prostranim kanalom svi su kopneni i morski krugovi bili povezani sa
ogromnim oceanom koji je okruživao Atlantidu, i zapravo ju osamio
iizolirao od ostatka svijeta.

Otok/ kopno i cijelo kraljevstvo bilo je uređeno idealno, te su njegova
žena i njegovi potomci, njihova djeca i unuci živjeli u neprekidnom miru,
razvijajući svoje društvo u znanstvenom i umjetničkom pravcu, no nikada
nisu zapravo upoznali prava iskušenja, niti su se, sve do samog kraja
morali suočiti sa surovošću, siromaštvom ili bilo kakvom pravom nevoljom.

No, umjesto da se razvijaju kao plemenito i humano, idealno društvo,
oni su se izopačili. Postalo im je dosadno, pokvarili su se i u tolikoj mjeri
postali dekadentni da je Zeus pozvao sve bogove na vijećanje o Posejdonovim
potomcima i njihovoj zloći, te su odlučili uništiti prekrasnu Atlantidu toliko
temeljito da joj do dana današnjeg nije pronašao nikakav trag.

Suvremeni istraživači, koji su opremljeni zavidnom dozom entuzijazma
se vjerojatno ne bi složili sa ovom zadnjom rečenicom, ali materijalni
tragovi Atlantide nisu tema mog današnjeg, a ni Pavličićevog razmišljanja.

Vjerujem da Pavličić ima apsolutno pravo kada kaže da je stremljenje,
uložen trud i konačno ostvarivanje nekog konkretnog životnog cilja
presudan u formiranju svakog čovjeka. Pružiti mu sve na pladnju,
sklanjati ispred njega svaku prepreku kako bi djetešce od 5o centimetara
izraslo u ljudinu od dva metra, a ne dozvoliti mu da svoju pamet,
snagu ili vještine ikada upotrijebiti u ostvarivanju nekog stvarnog i
osobnog postignuća je surova, nepravedna i strahovita sudbina
današnje mladeži.

Mi postajemo sve stariji, radimo sve više i više godina, kontroliramo
svijet sve duže i ne dozvoljavamo mladima, djeci našoj da postanu
odrasli, odgovorni ljudi u vrijeme kada bi to trebali, u vrijeme
kada su za to najsposobniji, najspretniji, najsnažniji.

I oni postaju nezadovoljni jednostavno neispunjavanjem svog života,
koji se pretvara, svakim danom, svakom godinom nametnute uzaludnosti
u ogroman kotao praznine i frustracije.

Slažem se da bi svijet trebalo mijenjati, no pitanje je da li bismo to trebali
činiti mi, s našim okoštalim razmišljanjem, predrasudama i navikama
ili bismo to trebali prepustiti našoj djeci.

Jednostavno – otići na pecanje i konačno pogledati tu našu prekrasnu djecu,
njihovu snagu i um.

Pogledati kako izgledaju naše jedine stvarne karte za besmrtnost – i poželjeti im uspjeh.

- 08:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.08.2007.

Ljeto vatre

Svaki dan ovog ljeta negdje u Europi gori.
Ljudska nemarnost, luđaci, građevinska mafija...
Luđake ne moćeš kontrolirati, navodno - posebno ako nisu već negdje evidentirani.
Građevinska mafija je priča za sebe - mada ja ne razumijem kome i kako se
prodaju apartmani na crnim, opustošenim kamenjarima. tko bi to kupio?
Ako i dobije dozvolu na takvom mjestu, neće li se polakomiti pa zapaliti za
koju godinu još malo, odmah iza zgrada koje je već izgradio?
A ljudska nemarnost - e to je priča za sebe.
Ovdje, pokraj Dunava, koji, iako niskog vodostaja teče i zapravo fascinira naizgled
beskrajnim obiljem vode - relativno je malo požara u prirodi.
No, ne tako davno, početkom ljeta, gledam kako neki lik čisti i kosi travu
ispred ruševina.
Poslije podne, sunčan i vjetrovit dan, prije onih groznih vrućina.
Komunalno poduzeće je zapravo pokosilo sve okolne travnjake, ali oni uređuju
javne površine, dok one koje su u nečijem vlasništvu treba održavati vlasnik.
Iako, barem kod nas, komunalac čisti, nekakvim redom i ruševine, barem u centru.
No ovaj objekt ima vlasnika, pa iako baš i nije jednostavno niti ljudi imaju volje uređivati
oko golih zidina, ovi su čistili.
Više su tu travu i grmlje čupali nego kosili, nagrnuli na hrpu - i zapalili.
Hrpa je bila uredno skupljena niti metar od jednog visokog jablana, krošnje
okljaštrene ratom ili vjetrom, jablana koji je dio drvoreda istog takvog polu -
uništenog drveća.
Tip je bio kod te hrpe cca 10 minuta, a onda je otišao.
I vatra je zahvatila prvo puzavicama obraslu ogradu, a zatim i jablan i počela
palucati po ruševini, no netko je srećom pozvao vatrogasce, pa se sve završilo
na manjoj šteti.
No, i danas je vidljiva i na drvetu i na ogradi.
Vidjela sam jedne godine na Hvaru posljedice požara.
Gorilo je u unutrašnjosti otoka, na cesti koja spaja Starigrad i Jelsu
sa gradom Hvarom.
Ta prije ljupka, šumska cesta pretvorila se u ružnu crnu moru.
I, mada užasnuta, prvi puta sam zapravo vidjela terasama ograđene padine
Hvara, koje su nekada, prije peronospore, gladi, suša i svih ostalih nevolja bile
vinogradi i maslinici.
Ljudi su ih napustili, priroda ih je pokrila i zaliječila - no nemar, ludilo ili zloba
stvaraju svaki dan nove rane na kamenu.
Koliko je moguće nanositi povrede zemlji, paliti, razarati je eksplozijama,
kemikalijama, smećem, betonom, naftom, pesticidima - dok ona konačno i
posve ne odustane, prepusti se i umre?

- 05:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.